Nekoliko uputa u vezi sa TEKFIROM

Bismillahi Rahmani Rahim

Tekfir znači proglasiti nekoga nevjernikom , kafirom.

Imam Buhari i imam Muslim bilježe predaju od Alije, r.a., da je čuo Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ,,Pred kraj svijeta će se pojaviti ljudi, mlađih godina, blesavih snova… Služit će se riječima koje je izgovarao najbolji čovjek čovječanstva. Učit će Kur'an, ali grla njihova neće prelaziti (tj. neće im do srca sezati, i neće ga razumijevati). Mislit će da je Kur'an na njihovoj strani, ali će Kur'an biti protiv njih! Izlazit će iz vjere kao što strijela izlazi iz luka! Ako ih gdje sretnete – ubijajte ih, jer je za njihovo ubijanje predviđena nagrada na Sudnjem danu!” Poslanik, s.a.v.s., je u ovom hadisu naveo neke od svojstava i osobina sljedbenika haridžijskog pravca, a u drugim predajama se može naići na još neke njihove karakteristike i specifičnosti.

Definicija termina ”haridžija”

Imam El-Šehristani kaže: ,,Haridžija je osoba koja ustane protiv legalno izabranog imama kojeg većina svijeta prihvata, nebitno desio se taj ustanak u vremenu ashaba, r.a., nad pravovjernim halifama, ili pak nad legalno odabranim vladarima koji se povedoše u dobru za prvim generacijama, nebitno u kojem vremenu se nalazili.” Imam Ibnul-Hazm kaže: Ime haridžija se daje svakom ko se poistovjeti sa ustanicima protiv Alije, r.a., ili se pak podudari sa nekim od njihovih mišljenja, nebitno o kojem vremenu se radilo.”
Haridžijski pravac se, u svom pravom svjetlu, pojavljuje pred kraj perioda pravovjernog halifata, za vrijeme vođe pravovjernih Ali b. Ebi Taliba, r.a. Oni su ustali protiv njega, ali je Allah, dž.š., dao da budu poraženi u Bici kod Nehrevana. Na kraju Alija, r.a., ipak gine od njihove ruke, i to na podmukli način, od strane Abdur-Rahmana b. Muldžema.
Ono što danas izaziva zebnju jeste da su se znaci ove ideologije počeli javljati u mladim redovima savremene islamske da‘ve, što joj može, ako se ne bude na vrijeme spriječilo, uveliko naškoditi.

Karakteristike savremenog haridžijskog pravca

1. Pretjerivanje u proglašavanju muslimana nevjernicima (el-guluw fil-tekfir). Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, 35/100, iznosi sljedeće: ,,Od najopasnijih grešaka koje su se kod ljudi mogle pojaviti jeste davanje sebi za pravo proglašavati učene ljude (tj. ulemu)– nevjernicima, i to da takvim budu proglašeni od strane onih koji nisu učeni (džuhhal). Osnova ovakvog postupanja se nalazi kod haridžija i rafidija (ši'ija), onih koji imame muslimana proglasiše nevjernicima na osnovu toga što su umislili da dotični imami, u nekim stvarima ove vjere, griješe.”

2. Ko god im se suprotstavi u mišljenju ili stavu, smatraju da je pogriješio, a da su oni u pravu, i pored toga što dobro znaju da znanja nemaju! Sve ashabe i sve alime iz generacije tabi'ina, kao i sve alime kasnijih generacija, proglasiše grješnicima! Zbog toga su ih svi ashabi, kao i sva ulema nakon njih, proglasili zabludjelima! Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, 28/497, prilikom navođenja karakteristika specifičnih za haridžije, kaže sljedeće: ,,Glavna osnova i temelj njihovih zabluda je krivovjerje i ubjeđenje da su imami upute, i džemat muslimana, prešli svaku granicu zuluma, da su postali nepravedni, i da su skrenuli s Pravoga puta…!? Potom nabrajaše djela koja su za njih predstavljala nevjerstvo, da bi na osnovu datog ‘nevjerstva’ naveli ostale propise koje sami izmisliše.” Na drugom mjestu šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, 13/30, kaže, navodeći stavove haridžija: ,,Osman i Alija, r.a., kao i oni koji su ih u vlasti pomagali, nisu bili vjernici, jer su sudili po onome što Allah, dž.š., nije objavio.”

3. Neprestani ustanci protiv vođa muslimana. Začetnici prvih haridžija su pobunjenici i ustanici protiv Alije, r.a., kao što je to većini poznato. Njihovi nasljednici su, kasnije, nastavili s praksom svojih prethodnika, ustajući protiv halifa iz loze Benu Umejje – Emevija, što je za sobom vuklo prolijevanje nedužne muslimanske krvi, kao i mnoge druge štetne posljedice: nered i nestanak bezbjednosti u društvu, nastanak opće anarhije i bezvlašća u velikom broju muslimanskih oblasti… U našem vremenu dolazi do pojave grupica i skupina, većinom sastavljenih od mladeži- slabog znanja, koji se, djelimično ili u potpunosti, poistovjetiše sa prvim začetnicima sekte haridžizma. Dotične skupine i pojedinci bi se mogli podijeliti na dvije grupe:

a) Grupacije onih koji su se u potpunosti poistovjetili sa pravim haridžijama, nanovo oživljavajući njihove principe i pravila, poput svima poznate skupine Džema'atul-tekfir vel-hidžre, koji su sebe nazivali imenom Džema'atul-Muslimin.

b) Grupacije onih koji se djelimično poistovjetiše sa pravim haridžijama, podudarajući se s njima u nekim njihovim principima ili pravilima, bilo akidetske, pravne ili metodološke provijencije, poput skupina Ehlul-tevekkuf vel-tebejjun. Kada na njih naiđe, čovjek ih ne bi mogao svrstati u prave pripadnike haridžija, ali ono što je fakat jeste da svojim određenim postupcima ili razmišljanjima streme njima!

Glavne osobine

1. Brzo izdavanje presude o nevjerstvu, te bavljenje samo tim propisom, kao i pretjerivanje u tome, sužavajući krug prepreka tekfira (el-tadjik fil-mevani’), i pored toga što se zna da je proglašavanje muslimana nevjernikom veoma opasno djelo, i propis kojim se smije baviti samo ulema na rangu idžtihada, i niko drugi mimo njih. U dva ”Sahiha” se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Neće čovjek drugog čovjeka optužiti za grijeh (fisk), niti će ga optužiti za nevjerstvo (kufr), a da se ta osuda neće vratiti prvome, u slučaju da je pogriješio.”

2. Izrugivanje sa ulemom, i pozivanje svijeta na neprihvatanje njihovih mišljenja i stavova. Neki od njih će ulemu optuživati za sve i svašta, zbog toga što se na slažu sa njim, ili što ga ne slijede u nekom od njegovih stavova. Zbog toga su u stanju stopostotno biti ubijeđeni da su oni ti koji su na istini, a da je ulema ta koja je na laži i neistini. Ako je Poslanik, s.a.v.s., rekao da je jedan od razloga lutanja ljudi smrt uleme i učenih ljudi, kao što to stoji u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim od Abdullaha b. ‘Amra, r.a., koji kaže da je čuo Poslanika, s.a.v.s., kako izjavljuje: ,,Allah, dž.š., neće istrgnuti znanje od ljudi, već će znanje nestajati smrću uleme i učenjaka, tako da će, kada ne bude učenih osoba, ljudi sebi za vođe uzimati neznalice i neuke ljude, koji će biti pitani o stvarima vjere, i koji će davati fetve i rješenja ljudima bez ikakva znanja, odvodeći i sebe i njih u zabludu!” Kakvo li je tek stanje sa onima koji ne prihvataju ulemu, smatrajući da su hakk i istina kod nekih mimo njih, kod ljudi slabog znanja i iskustva, koji još nisu dosegli stepen šerijatsko-validnog činjenja idžtihada!

Uz Allahovu s.w.t. dozvolu donosimo stavove islamskih učenjaka o ovoj veoma osjetljivoj temi:

* Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, 35/100, iznosi sljedeće: ,,Od najopasnijih grešaka koje su se kod ljudi mogle pojaviti jeste davanje sebi za pravo proglašavati učene ljude (tj. ulemu)– nevjernicima, i to da takvim budu proglašeni od strane onih koji nisu učeni (džuhhal). Osnova ovakvog postupanja se nalazi kod haridžija i rafidija (ši'ija), onih koji imame muslimana proglasiše nevjernicima na osnovu toga što su umislili da dotični imami, u nekim stvarima ove vjere, griješe.”

* Muhammed ibn Abdul-Vehhab rahmetullahi alejh kaže: ”Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu učini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (”Muellefat Šejh”, 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora …»

* Ibn Tejmijje je, također, rekao: ”Imam Ahmed nije smatrao nevjernicima murdžije, niti kaderije, jedino se od njega prenosi da je džehmije smatrao nevjernicima. Ali i pored toga nije ih pojedinačno smatrao nevjernicima, niti je svakog ko bi rekao: ‘Ja sam džehmija’- proglasio nevjernikom. Čak je klanjao iza džehmija koji su pozivali u svoje vjerovanje, onih koji su kažnjavali ljude koji se nisu slagali sa njihovim učenjem. Imam Ahmed i njemu slični nisu ih smatrali nevjernicima, nego su vjerovali da su oni vjernici i da imaju pravo imameta (hilafeta), molio je za njih i smatrao namaz obavljen iza njih ispravnim, kao i obavljanje hadždža i vođenje džihada.

 

Allahovom dozvolom, nastavićemo inšaAllah…