dr Muhammed Yusuf Musa – Islam – religija čovječanstva

Preveo,
Enis Burdžović

Islam je posljednja od svih Božijih Objava čovječanstvu,i kao takav, mora biti univerzalan i prihvatljiv za čitavo čovječanstvo. Priroda njegove poruke mora biti od vrste koja odgovara čovječanstvu u svim dobima, generacijama i vremenima. Ličnost, karakter i priroda poslanika Muhammeda, a. s., morala je biti idealnog kalupa, tako da svaki čovjek može u njemu naći savršen uzor, čije će ga svjetlo voditi kroz život.
Kao savršen model, Muhammed, a. s., je Kur’anom predstavljen kao ideal moralnosti:
”I doista si ti na visokom stupnju morala”. Kako bi čitavo čovječanstvo imalo pristup njemu kao uzoru, Allah pokazuje znake njegove pristupačnosti pa veli: ”A kada bi ti bio osoran, gruba srca, oni bi se sigurno od tebe razišli…” Sveukupan cilj najvišeg ideala čovječije dobrote rezimiran je u Allahovim riječima: ”I mi te nijesmo poslali, osim kao milost svim svjetovima”.
Ako ga Allah naziva poslanikom milosti svim svjetovima, onda je nemoguće njegov poziv ograničiti samo na Arape.
To jasno pokazuju i njegove riječi što ih Kur`an objavi: ”O ljudi, doista sam ja, svima vama Allahov Poslanik”.
Prije islama, situacija je bila sasvim drugačija. Poslanici koje je Allah slao narodu Izraela obraćali su se isključivo okruženju u koje su poslani. Njihovi pozivi bi se čuli, nekada u Siriji, Egiptu, Iraku, ali ne i šire. Istorijski je potvrđeno da je ideja o univerzalnosti hrišćanstva došla nakon smrti Isa, a.s., kroz prisustvo Rimske imperije u okruženju. Takođe je očevidno da prijašnji poslanici nijesu svoje poruke upućivali čitavom čovječanstvu.
Indikativne su riječi dr Sulaimana en-Nadawi-ja koji kaže: ”Sinovi Izraela (Jevreji) su svijet prisvajali samo za sebe.
Svijet je značio ono što obuhvata granice njihove države. Zato su i tvrdili da je Gospodar svih svjetova ustvari samo njihov Bog, i da pravo, da ima Jedinog Istinitog Boga, pripada samo njihovoj naciji. I danas mojsijevski, jevrejski zakon, obraća se samo Jevrejima i u poziv na vjeru ne uključuje nikog mimo njih”.
Da su poruke prijašnjih poslanika bile lokalnog karaktera svjedoče brojni ajeti: ”I Nuha smo poslali njegovu narodu”. “I `Adu smo poslali brata njihova Huda”. “I Semudu smo poslali brata njihova Saliha”. ”I Medjenu smo poslali brata njihova Šu`ajba”.
Generalno, Kur`an tvrdi: ”Svaki narod je imao svog poslanika”. Kur`an jedino islamu, Objavi sa kojom je došao Muhammed, a. s., daje status univerzalnosti. Muhammed, a. s., je bio sasvim svjestan te univerzalnosti. Zato ga vidimo kako uspostavlja ugovore sa Jevrejima, prima u svojoj džamiji u Medini delegacije hrišćana, šalje poslanice sa pozivom u islam vladarima tada poznatog svijeta… Tako Dihja el-Kelbi biva izaslan rimskom imperatoru Heraklu; Abdullah bin Huzejfa Pervisu, vladaru Persije; Hatib bin ebi Belt`eah egipatskom – koptskom suverenu Makukosu; Omer bin Ummeje Negusu od Abesinije; Amr bin el-As omanskim suverenima; El-`Ala bin Hadremi Munziru, kralju Bahrejna, i brojni drugi. Jasno je da Muhammed s. a. w. s ne bi slao svoje ambasadore širom svijeta da nije bio svjestan univerzalnosti Božije poruke. Ako je vjera univerzalna, onda su karakterne uzoritosti onoga ko ju je riječju i praksom prenosio čovječanstvu, takođe bile univerzalne. Praktičan dokaz univerzalnosti islama je njegova fleksibilnost. Kroz vjekove islam je nalazio put ka srcima sasvim različitih grupacija ljudi, ujedinio ono što je bilo ničim spojivo, ostvario ideal jednakosti svih ljudi, uz jedinu razliku u bogougodnosti. A bogougodnost se bez sumnje stiče kroz dobročinstvo ljudima i svemu što nas okružuje.

preuzeto sa: www.monteislam.com

enverm
normalan, elhamdulillah!

2 komentara

Komentariši